EUROPA NA BICIKLU: Kako sam otkrila i zavoljela veličanstvene staze uz Labu, Dunav i Inn

Europski sistem bicklističkih staza EUROVELO čini 14 trasa ukupne duljine 70.000 km. U Njemačkoj staze pokriva mreža jeftinih svratišta i kampova za bicikliste

Prije nekoliko godina naša je mala familija ostala bez para za ambiciozniji godišnji odmor pa smo razmišljali što sa sobom tijekom dugih ljetnih mjeseci. Opcije su bile dvije: (a) uvaliti se rodbini/prijateljima na par tjedana daleko na vrućem jugu ili (b) smisliti nešto sami sa sobom u Češkoj ili susjedstvu, bez previše kruna ili ojrića. Ljeto za siromašne.

Kako je naša djevojčica upravo tih tjedana naučila voziti bicikl bez pomoćnih kotača, odlučili smo se potražiti biciklističke staze bez automobila, ono što se kaže “djeco-prijateljske” ciklo-staze. Naime, u nekom sam tračerskom časopisu pročitala intervju friško rastavljene češke celebrity gospođe koja je laba_dresden_praglamentirala nad nevjernim suprugom i prisjećala se sretnih bračnih dana kada su s djecom i prijateljima biciklirali od Češke do Njemačke. Gospođa je, između ostalog, spomenula da se od Melnika (pedesetak kilometara sjeverno od Praga) može po ciklo-stazama provozati sve do Hamburga na Sjevernom moru!
Kada sam bila mlađa, nisam puno promišljala nad prometnim rizicima – u nedostatku drugog prijevoznog sredstva, svoje sam prvo dijete poZagrebu vozila na specijalki “Pionir”. Mališa je sjedio na improviziranom dječjem sjedalu – spužvi, oblijepljenoj debelom ljepljivom trakom za kartonske kutije – i nikada nismo doživjeli ni najmanju nezgodu.Potražila sam trasu na internetu i otkrila da je “Laba staza“, (Elbe, na njemačkoj strani) 1.270 km dugačka ciklo trasa od Špindlerovog mlina u Češkoj do Hamburga u Njemčiji i da se cijelu tu rutu dade provozati više-manje bez automobila i opasnosti koje prate bicikliranje po standardnim prometnicama. S češke strane prilike su nešto manje pogodne za obitelji s djecom, ali zato Nijemci k’o Nijemci, svoje ciklo staze paze i savjesno prilagođavaju starčadi, omladini i obiteljima.

Danas su se, međutim, promijenile i moje materijalne prilike (imam auto, slava Bogu!) već i sama ja. Odrasla sam, dapače – ostarila. Postala sam zreli sredovječni roditelj. Godinama sam, nažalost, akumulirala ne samo dobra već i mnoga ružna iskustva – kako vlastita, tako i tuđa. Na primjer: više ne jezdim prometnim gradom s djetetom na nezaštićenoj biciklističkoj prečki poput Vile Ravijojle.

Najstrašnije iskustvo tiče se obiteljske prijateljice koja je prije par godina izgubila desetogodišnju kćer kada se na seoskom drumu, kod djeda i bake tijekom ljetnih praznika, u njen dječji bicikl iz pune brzine zaletio motorizirani pijanac. Lokalac kojemu su vozačku dozvolu već oduzeli zbog prethodnih alko-prekršaja. Istom je prilikom teško ranio oca i dvogodišnjeg brata naše male prijateljice. I nikom ništa.

Elberadweg bei Dresden

Elberadweg bei Dresden

Tip je na sudu fasovao tri i pol godine – izašao je nakon dvije zbog uzornog ponašanja – a naše Vande više nema. Voziti pijan? Pa to se može dogoditi svakome od nas! Beskrajno me “fascinira” benevolentnost društva kada su posrijedi (posebno) muškarci i alkohol, i uopće, nesreće uzrokovane pijanstvom.
U Drezdenu smo iznajmili jeftinu sobu u pansionu kraj rijeke, a kako je u to vrijeme samo kći imala vlastiti bicikl, naše smo bicikle iznajmili od domaćina.  Kada osobno poznajete sudionike takve tragedije, barem tri puta promislite kamo ćete sa svojom djecom na biciklima. Tako smo i mi sjeli za stol i pogledali u zemljopisne karte. Nakon kraćeg promišljanja, odlučili smo zaboraviti češku stranu ciklo-rute i krenuti put sjevera od Drezdena, dva sata vožnje od Praga. Svaka čast prirodnim ljepotama Bohemije, ali dok se ovdašnji vozači ne prilagode kulturi vožnje sjevernih susjeda, vozit ćemo uz “njemačku” Labu.

To prvo bicikliranje uz Labu vjerojatno je moje najdraže sjećanje i biciklističko iskustvo uopće! S obje strane rijeke prostire se asfaltirana staza s minimalnim pristupom automobilima, a kada se kojim slučajem i susretnete s vozačima, voze kao po jajima, polako i oprezno, svjesni da na stazi kraljuju biciklisti i da se od automobila očekuje krajnja suzdržanost i disciplina. Cesta je uglavnom ravna, na ovom dijelu ciklo-staze nema pretjeranih uspona i silazaka tako da vožnja nije naporna, raj za početnike! Jedino što vas može usporiti ili vam otežati pedaliranje jest vjetar koji puše u lice, ali to je tako prekrasan osjećaj da mi ni najmanje ne smeta, posebno danas kada sam se već pretvorila u iskusnu biciklisticu!

Dakle, ta prva vožnja pored Labe sjeverno od Drezdena vratila me u najljepše dane djetinjstva, u vrijeme kada sam s prijateljima pedalirala ponije po zagrebačkom predgrađu, tamo gdje asfalt ljubi njivu Elberadleri gdje se urbano i ruralno dodiruju. Bilo je to vrijeme kada smo još doživljavali fizičku slobodu stranu današnjoj gradskoj djeci; tumaranje po šumarcima i poludivljini bez roditeljskog nadzora, topli kravlji izmet, lelujanje vrućeg zraka nad željezničkom prugom koja vijuga u poljima žita.

Ono što je posebno vrijedno pohvale jest da na toj stazi vidite stvarno svakoga – od samaca, parova, do familija s krupnom i sitnom djecom u prikolicama za bebe, mlade i stare, pseće ljubimce u trokolicama u kojima ih voze kada se umore od trčanja, lokalce i putnike dugoprugaše natovarene specijaliziranom biciklističkom prtljagom, muško i žensko, ravnopravno.
Najdulja staza br. 1 vodi od Nordkappa u Norveškoj, više od 8.000 km prema jugu, do Algarvea u Portugalu. S trajektima prelazite izNorveške u Škotsku, pa u Irsku, po Walesu, pa natrag na kontinent preko atlantske obale Francuske do Španjolske i južnog Portugala.Da biste ovu stazu svladali u sklopu prosječnog godišnjeg odmora i bez male djece, stvarno morate biti istrenirani kao Silver Surfer, a ako ste biciklist-hedonist poput mene, vozite samo pojedine dionice ili dobijete na lutriji pa si možete dopustiti nekoliko mjeseci kotrljanja od Sjevernog pola do Afrike. Doduše, ako dragi Bogo da penzije i zdravlja, sve se staze stignu odvozati i “na stara kolena”.Inače, europski sistem bicklističkih staza EUROVELO čini 14 trasačija sveukupna duljina iznosi 70.000 km. Manji dio tiče se baš strogo specijaliziranih biciklističkih staza, a većinom je riječ o prašnjavim cestama i asfaltiranim stazicama uz glavne prometnice. Kod nas uČeškoj prolaze rute 4, 7, 9 i 13, dočim u Hrvatskoj prolaze 8 (Mediteranska ruta), 9 (Baltik – Adriatik) i 13 (Iron Curtain Trail).

Tijekom naših putešestvija presreli smo grupe vitalne starčadi, žena i muškaraca, koji su pored nas šibali kao ludi, po 70 km dnevno, ostavljavši nas daleko iza sebe u prašini, a pazite – nisu to bili nikakvi norveskaumirovljeni sportaši već knjigovođe, inžinjeri, učitelji i zubari, normalni i zdravi ljudi koji su imali sreću da radni vijek provedu u uređenom društvu pa danas nisu oronula sirotinja.
A naša je djevojčica u međuvremenu svladala bicikliranje i sada ravnopravno s nama zuji prostorom. Uoči samog “izleta”, kada krećemo na ciklo-putovanje, uglavnom kuka i jauče da je mučimo i da bi najradije ostala kod kuće s kompjutorom i Minecraftom. Ali kada je već natjeramo da sjedne za volan svog metalnog “konja”, čak ni ona ne skriva zadovoljstvo! “Vjetar u kosi” ima stvarno čudesnu moć! Rijeke, polje, gradski trg, lokalna buvlja pijaca, šumske staze, bogataške palače skrivene u vegetaciji, seoske gostionice i svratišta, zalogajnice s lokalcima i putnicima namjernicima, vagoni-maringotke za spavanje, cirkuske šatre na livadama s devama koje pasu travu, kilometri i kilometri razumljivih i manje razumnjivih jezika, pozdravljanje suputnika širokim osmjehom (bez zlatnog zuba), zvonjava crkvenih zvonika, ptice passau_dunavgrabljivice visoko na nebu i stoka po pašnjacima, tvornički dimnjaci u daljini, mostovi nad auto-cestama, dugački tegljači na rijekama, sloboda i energija kretanja, Europa pod kotačima.Naš posljednji “trip” bio je vikend kraj rijeke Inn u blizini njemačkogPassaua. Upravo u vrijeme kada se obližnjim trasama – pješačkim, automobilskim i željezničkim – u tom pravcu kretala nesretna masa očajnika s Bliskog istoka, mi smo zujali pored zelenog Inna, i gledali točku gdje se u Passau spajaju tri moćne europske rijeke – Inn, Dunav i Ilz. Igrom slučaja, nismo sreli ni jednog migranta, ali bili smo tamo svega dva dana, vrlo kratko u samom gradu, uglavnom smo se vozili po šumi pored rijeke. A što bismo im uopće i rekli da smo se kojim slučajem susreli? Da je život nepredvidljiv i nepravedan? Dok se mi vozimo po Europi, oni hodaju nezabilježenom Eurovelo trasom Turska – Grčka – Sjever – ilegalni i neželjeni? Nema  načina da to objasnim našem desetogodišnjem djetetu.

You may also like...